Ne može se prihvatiti kao normalno i dopušteno da mekoputci, u ime državnog zakona, bez ikakve suodgovornosti, udovoljavaju svojim niskim strastima bez obzira na teške posljedice za ženu i nevino začeti život. Zato svim ženama, bez razlike, treba biti jasno: Nametnuto im je pravo na pobačaj! Ono nije njihovo! To je pravo na dobar glas bezdušnih muškaraca.

 

 

ZLOČIN SE NE SMIJE OZAKONITI
Pred Saborom je zadatak: ozakoniti, neozakoniti, ili zabraniti pobačaj. Treba se izjasniti, ali i uvažiti: Zločin se ne smije ozakoniti! Nije pobačaj nedopustiv zbog slaba prirasta ni dopustiv zbog velike prenapučenosti. Ne može se kriterij dobra i zla temeljiti ni samo na trenutnoj koristi ni samo na trenutnoj šteti.
Zato treba istražiti: Je li pobačaj zločin? Ako nije, ne treba o njemu raspravljati. Jer, jednak je drugim nezabranjenim djelima. Ako je zločin, ne smijemo ga ozakoniti. A suvišno je, u tom slučaju, pravno ga zabranjivati, jer je, kao i svaki zločin, samim tim što je zločin, uvijek i bez izuzetka zabranjen.
Budući da je već na pomolu ozakonjenje pobačaja, znak je da se radi barem o moralnoj sumnji. A kako je teško donijeti vlastitu odluku i prihvatiti punu odgovornost, kolebljivci traže oslonac u državnom zakonu. A država s časti i dostojanstvom ne smije nasjesti takvim ljudima nego im samo reći: Što je za akademsku raspravu nije za parlament.
Istina ne traži građanske glasove. Nju građani bez oklijevanja ili prihvaćaju ili odbacuju. Koja je to istina prihvaćena zbog natpolovične glasačke većine? Zar je Heliocentrični sustav, nekoć progonjen i u ime znanosti i u ime vjere, prihvaćen nakon glasovanja? Na što bi to sličilo kad bi načelnik MUP-a, nakon prijave prometne nesreće, podijelio glasačke listiće redarima da se, na osnovi tajnog glasovanja, utvrdi stvarnost prometne nezgode? Tko bi imao povjerenja u redare koji bi tek nakon “demokratskog glasovanja” donosili odluku o izlasku ili neizlasku na mjesto nesreće? Jer, isti parlament koji ne može natpolovičnom većinom proglasiti nešto istinitim, ne može ni o pobačaju raspravljati, nego ga prepustiti znanstvenicima da na znanstvenim osnovama donesu mjerodavan sud.
Budući da nam je više nemoguće negoli teško na osnovi svoga umovanja otkriti takvu istinu, potrebno nam je svjetlo iz Biblije, u skladu s psalmistom: “Tvoja riječ nozi je mojoj svjetiljka i svjetlo mojoj stazi.” (Ps 118,105), i da je Isus Riječ (Iv 1,1 1,14 1 Iv 1,1) koja nam svijetli u tami (Iv 1,5), treba i na osnovi njegova nauka doći do ispravna stava. Neka nam u tu svrhu, za članak u novinama, bude dostatna samo jedna malenkost: “Tko primi radi mene jedno malo dijete, kao što je ovo, mene prima.” (Mt 18,5; Mk 9,37, i Lk 9,48) “Zaista kažem vam, meni ste učinili koliko ste učinili jednomu od ove moje najmanje braće.” (Mt 25,40) “Ni meni niste učinili koliko niste učinili jednomu od ovih najmanjih.” (Mt 25, 45)
Riječ je o djetetu. Isus ne pravi izuzetaka. Jer, on koji pod slikom ljulja u pšenici (Mt 13,24-30) zabranjuje ubijanje zlih ljudi i u svijetu i u Crkvi, zabranjuje ubijanje i svih nedužnih, a pogotovo slabih i nezaštićenih, pod majčinim srcem nastanjenih. Drugi su odgovorni za njihovo začeće. Neka ih majke rode i sa svojim partnerima, njihovim očevima, snose posljedice svoga bilo odgovornoga bilo neodgovornog spolnog ponašanja. Ne smije se uklanjati ničija zloća nevinom krvi, a pogotovo ne smije se njome prati obraz: nasilniku, bludniku, preljubniku. Ako je dopušteno da zbog tih razloga bude ubijen začetak, onda se mora i dopustiti da lopov ubije slučajnoga prolaznika – svjedoka svoje krađe. Možemo tako dugo ići! A dokle ćemo stići?
Ne može se prihvatiti kao normalno i dopušteno da mekoputci, u ime državnog zakona, bez ikakve suodgovornosti, udovoljavaju svojim niskim strastima bez obzira na teške posljedice za ženu i nevino začeti život. Zato svim ženama, bez razlike, treba biti jasno: Nametnuto im je pravo na pobačaj! Ono nije njihovo! To je pravo na dobar glas bezdušnih muškaraca. Budući da skoro trideset godina slušam bolna iskustva izigranih žena, nameće mi se zaključak: I žene i pomorena njihova djeca žrtve su toga zla. Zato i nije čudno što muškarci koji provode razvratan život kao nasilnici, bludnici i preljubnici zagovaraju pobačaj, kao ženino pravo, da bi, nakon pobačaja, nestala posljedica njihove neobuzdanosti. I dok žene trpe grizodušje i razne oblike psihičkih stresova, dotle se mekoputni i neodgovorni muškarci hvale svojim “uspjesima”.
Jer, ako uvažimo pobačaj radi dobra pokvarenjakova glasa, izjednačit ćemo se s razularenim mnoštvom prvoga Velikog petka: “Ovoga smakni, a pusti nam Barabu.” (Lk 23,18; Mt 27, 20-23; Mk 15,2-15, i Iv 18,39-40) Veliki petak i danas je djelatan, svjedoče opterećene majke i milijuni nevino umorenih. Moraju nesretne majke trpjeti pritisak svoje savjesti i začeti biti ubijeni da bi nasilnici i pokvarenjaci uživali ugled poštenih ljudi. Budući da u Davidovo vrijeme nije bilo pobačaja, platio je glavom Urija Hetit da bi mogao kralj David biti “čist i neporočan” (2 Sam 11,1 – 12,15). Ista zloća, drukčija izvedba!
Svi koji se s tim ne slažu neka odgovore: Može li se ozakoniti krađa jer se krade, blud jer se bludniči, preljub jer se gazi bračna vjernost i silovanje jer ga, nažalost, ima? Budući da se ne smiju ni pod čijom prijetnjom ozakoniti ta i takva zla, samo zato što se čine, ni pobačaj se ne smije ozakoniti i zato što se čini.
Jer, kao što svagdanje ponašanje nije mjerilo moralnosti, ne može onda ni takvo ponašanje biti ni temelj ni izvor pravne zakonitosti. Moralnost je osnova i temelj svakoga oblika ljudske zakonitosti. Zato se saborski zastupnici ne smiju pretvoriti u družinu koja će ozakoniti zlo, da bi zli pojedinci imali lažni mir u savjesti i nezasluženi ugled u društvu. To ni u kom slučaju ne može biti, te se ni pobačaj ne smije ozakoniti. A tko ga, unatoč moralnoj zabrani i pravnoj neutemeljenosti želi činiti, neka ga čini na svoju odgovornost, bez pravnoga uporišta.
Bilo je, doista, divno 24. i 31. siječnja 1997. gledati na televiziji zauzetost velikih srdaca za malo srce. Bilo bi još divnije gledati zauzetost istih tih velikih srdaca za još manje malo srce, srce pod velikim majčinim srcem – spremnim s djetetom ili za dijete umrijeti u skladu s Isusovim riječima: “Nitko nema veće ljubavi od ove: položiti vlastiti život za svoje prijatelje.” (Iv 15,13). Isti evanđelist koji nam Isusove riječi prenese, svoj nam savjet donese: “Po tomu smo spoznali ljubav što je on za nas dao svoj život. Tako i mi moramo dati svoj život za svoju braću.” (1 Iv 3,16)
Poruka je jasna. Treba umrijeti ne samo onda kada je nužnost nego i onda kada je dužnost. A znamo da su mnogi muškarci završili svoj život na radnom mjestu i na bojnom polju zbog ljubavi prema obitelji i domovini. A zašto bi nam žene bile izuzete od te i takve dužnosti?
U Veljacima, 24. veljače1997. Fra Martin Planinić